Kako smo spasili Maru?
Priču mi kazuje prijatelj, a ja je prenosim mojim rečima.
Bližio se 29. novembar u Banatu, dan Republike, ali i dan svinjokolja.
Moj otac je obavezno nabavljao jagnje ili prase. Obezbeđivala se
mesna rezerva za godinu dana. Otac je nabavio jagnje kojem smo se
brat i ja jako obradovali. Prihvatili smo je s puno ljubavi i počeli da
brinemo o njoj. Dodir njenog mekog krzna smo prosto obožavali.
Zašto njenog? Jer je bila devojčica. Namestili smo joj smeštaj u šupi
iza kuće. Jagnjeće pečenje je predviđeno za 29.novembar. Pojma
nismo imali da naše jagnje čeka ta žalosna sudbina. Ali mama nam
je šapnula šta se sprema. O, ne, to ne može biti! Brat i ja smo je kao
vitezovi odbranili i krstili je Mara. Kršteno jagnje se ne može ubiti.
Maru ne damo! Mi ćemo se brinuti o njoj.
Kako smo tatu ubedili da popusti, ni danas ne znamo. Tek, mi smo
nastavili da brinemo o Mari. Na proleće je već bila šilježe, kasnije
prava ovca, o kojoj smo mi i dalje vodili brigu uz maminu podršku.
Kupili smo joj zvonce koje smo mogli prepoznati među svim ovcama.
Dok bi se ona napasala, brat i ja smo pekli „krompir u čakširama“
(ljusci).
No došlo je vreme kad je tata predložio da se Mara odvede među
ostale ovce kod čobanina. Pristali smo samo ako nam vrate Maru.
Dobili smo je sa dva jagnjeta, jer se naša vredna Mara „obliznila“.
Nakon prve godine brinuli smo o tri ovce, nakon dve godine o pet,
pa zatim o sedam, jer bi Mara svakog puta „obliznila“ po dva jagnjeta.
Tada su roditelji smatrali da je vreme da ovčja porodica bude data
čobaninu, uz naplatu, a mi ćemo dobiti vunu, mleko i sir. Ubedili su
nas da će Mari biti lepše u društvu i tako je Mara nakon četiri godine
izišla iz našeg života.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi