Perunike bole, zar ne?
Davno prošlo vreme, živeli smo u Metkoviću pre selidbe
u Makarsku. Bila sam član dečje ekipe koja se pela svuda
i znala svaki kutak Metkovića. Pored Neretve, u centru grada
nalazio se lepo uređeni park. U njemu su jednog proleća
cvetale perunike. Deca ko deca, ubrala su poneku. Naišao je
čuvar i pojurio nas. Većina dece je izjurila uz stepenice parka.
A ja, pametnica, našla da se verem uz ogradu. To je znatno
sporije od stepenica, ustanovila sam kad sam dobila batine
od čuvara, jer je jedino mene uhvatio.
Godinama posle toga i sam pogled na perunike me je boleo.
Prošlo je jako mnogo godina dok nisam oprostila cvetu koji
nije bio kriv.
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi