Žurba
Stojim pred neki dan u redu u samoposluzi. Nije veliki red,
ispred mene dvoje. Iza mene robusni čovek pedesetih godina,
a onda ona. Senka nekadašnjeg sjaja. Vrhunski pedijatar koja
je lečila generacije dece u domu zdravlja, sada stara, sa štapom,
bez frizure, u plastičnim papučama, ruinirana, nakon niza
operacija, sama... u korpi ima najnužnije. Dajem joj znak da pređe
ispred mene. Ona se snebiva.
Bandoglavko iza mene nabusito kaže:„Može ako ćete Vi na
njeno mesto!“
Pomislila sam, možda je i tvoje dete lečila, a ti si tražio da ga
gleda preko reda! Umesto reakcije, nasmejem se i pomerim na
mesto stare doktorke, a njoj kažem dovoljno glasno da i ova
budala shvati koga puštam: „Izvolite, koleginice“.
Kad se dogegala napred sa štapom, nije se izvinio. Gde je
žurio toliko? Samo on zna koja je žurba važnija od ljudskosti.
(fotka s neta)
Како каже песма: "Јер, кад остариш...".
Autor pricalica — 18 Mar 2020, 05:56
Tužno je, pricalice...
Autor lastavica — 18 Mar 2020, 11:05