Figura kao izraz egzistencije
Ako pogledamo preko Save s Kalemegdana, vidimo
Muzej savremene umetnosti, u ćijoj je gradnji
učestvovao i moj preminuli suprug.
Zgrada je baš impozantna i lepa
Danas je poslednji dan izložbe koja je ispunila ceo prostor
muzeja: Vladimir Veličković: Figura kao izraz egzistencije.
Retrospektivna izložba Vladimira Veličkovića (1935–2019)
nije me oduševila temama, ali jeste izuzetnom umetničkom
ekspresijom.
Radi se o umetniku čije je prisustvo nezaobilazno u
sagledavanju razvoja domaće i šire evropske umetničke
scene.
Praćenjem određenih tematsko-problemskih celina, koje su
definisane kao Mladost, Raspeća, Telo u pokretu, Mesta,
Gubilišta, Glave, Poreklo, Životinje, Ništavilo, Bez imena,
postiže se uvid u složenost ovog opusa.
Pratimo ga od najranijih crteža i slika nastalih u beogradskom
periodu, kada umetnik radi oskudne prostore ukočene,
statične atmosfere
preko barokne uzvitlanosti naglašenog pokreta u ciklusu
Strašila
potom figura u različitim fazama trčanja ili pada inspirisanih
Mejbridžovim istorijskim eksperimentima sa fotografijom,
pa uzavrelih frenetičnih glava oratora ili ispražnjenih, pustih
prostora gubilišta
sve do poslednjih prizora spaljene zemlje i pejzaža čija se
linija horizonta gubi u izmaglici dima i magle.
Ne bih rado imala nijednu od ovih slika na svom zidu,
ali mu se ne može poreći sposobnost da izazove emocije.
Sad radije idem u najavu proleća
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi