Lastavica

Pequenito

Priče — Autor lastavica @ 04:56

Imam lepi prilog koji pokazujem unucima, „Pequenito", prikazuje 
mnoge malene životinje. Rado ga gledaju i sve što je ljupko i maleno,
za njih dvoje je „pequenito", pekenito.
Unuci su glavni baštovani na mom balkonu. Čim dođu kod mene, 
uzimaju svoje kantice za zalivanje i obilno napoje svaku biljku. Svakoj 
znaju ime i namenu, koja se jede, koja se samo miriše. Obožavaju da 
otkinu listić nane ili bosiljka, pomirišu, daju mi da im operem i stavim
u jelo. Poslastice su slađe s nanom, a slana jela s bosiljkom. Bela ruža 
se primila tek kad je mali baštovan počeo da o njoj brine. Sada cveta
obilno. Orah mu je porastao iz ploda, kesten takođe. Ima zlatne ruke
za baštovanstvo.
I procvale su šumske jagode na balkonu, a nikako da se zametne plod!
Visoko je, treći sprat, sunca baš i nema, nije mesto koje posećuju pčele. 
Rekla sam deci da pozovu pčelicu Maju, ljupku pčelicu iz crtaća, da 
opraši cvetiće jagoda, pa ćemo dobiti male plodove. Oni su je zamolili. 
Danas sam im pokazala sitne plodove i oni su zahvalili pčelici Maji što 
ih je poslušala! A mami su se pohvalili:
„Mama, imamo četiri pekenita!"



Proslaviti dan

Priče — Autor lastavica @ 05:19

Pitao si, šta slavimo. Današnji dan. Nije li to dovoljno?
Bliskost koja je prestala da bude daljina. 


Nisu li ulice toplije s rukom pod ruku? Nije li kiša prijatnija?



Šta je još potrebno za sreću? 
Šta još trebamo znati jedno o drugome? 
Šta mislimo, kako osećamo? 
Zar to ples već nije rekao?


Muzička kutija

Priče — Autor lastavica @ 06:11

Muzičku kutiju već dugo imam. U vreme kad su one bile retke, neko ko me je

voleo, potrudio se da mi je nabavi i pokloni. Urađena od tamnocrvenog 

lakovanog drveta, sa motivima iz Japana, bila je kod mene uvek na vidnom mestu.


Kad se otvori, baletski par igra na melodiju "Fascination".
U pretincima kutije čuva se nakit i pohranjuju najdraže uspomene.
Dugo već nema onog ko mi je s toliko ljubavi poklonio muzičku 
kutiju, a ona još uvek svira. Moji unuci uživaju kad im je otvorim
i par zapleše. Takvu stvar retko gde još mogu videti...




Optužba i presuda

Priče — Autor lastavica @ 06:32

 

Kako reagujete ako dobijete neopravdanu optužbu?
Znate da nešto niste uradili, ali je neko rekao nekome da je video to i to i dobili 
ste po nosu. Nije važno da li je video i iz koje je namere referisano. Bitno je da 
ste dobili po nosu. I kad ste pobili optužbu, niste dobili izvinjenje, nego samo 
zadovoljstvo što verovatno nije tako kako je glasila optužba.
Ako se ljutite, ispada da ste krivi.
Ako besnite, svakako je u pravu neko ko je neopravdano optužio. Tako ispada.
Ako plačete, ispada da ste slabi.
A ja sam samo tužna što se to uopšte dogodilo. Što su optužba i presuda 
mogle pasti, bez prava žalbe. Kako se ljudi lako kockaju sa poverenjem, kako
lako podrazumevaju iskrenost... Shvataju li da se nit poverenja lako tanji, 
kako se opušteno ćaskanje lako pretvara u tišinu, u ćutanje koje zveči i 
galami bučnije od tornada?



Nemogući susret

Priče — Autor lastavica @ 06:07

 
Jednom su se sreli, jer je on učinio nemoguće da bi se to desilo.
A posle, nikako da im se putevi sastave. Žive prilično daleko
jedno od drugoga. Ako ona putuje na jug, on baš putuje na sever.
Ako mu se javi sa zapada, on je stigao na istok. Kad mu napiše
da dolazi u neki grad, on će doći za nedelju dana, kad ona ode.
I tako se uporno mimoilaze godinama. A mnogo im znači što
su stalno u kontaktu mislima i rečima. Veze dolaze i prolaze,
a oni opstaju, u platonskom obliku.
Kad se nađu na 100 km blizine, srešće se, rekao je. I onda joj
se javio da nadleće more baš tamo gde je ona. Sad će, za
pola sata. 
„Evo, mašem ti krilima!“
I ona je stvarno videla mali avion tankog traga na nebu kako
pravi luping i nastavlja let prema Dubrovniku. 
Da, bili su u okviru 100 km, ali jedno na zemlji, drugo na nebu...



Predaleko za kafu sa srcem


Čovek koji nije voleo rođendane

Priče — Autor lastavica @ 04:01

Smejao se rođendanima, naročito radosti koju sam ulagala u svaki svoj rođendan.

Rekao bi: “Smešno je što se ljudi raduju rođendanu, kad su godinu dana stariji! “
Govorila sam mu da se svakom danu treba radovati kao da je poslednji, i

svakom rođendanu izistinski, jer je jedini naš  LIČNI datum. Ali on je imao

strah od starosti, od nesposobnosti, gubitka lepote... Nije voleo poklone,

nije im se radovao, jer mu je prva asocijacija bila da treba da ih vrati, a nije

voleo da razmišlja šta bi ta osoba volela da dobije... Nije razumeo 
radost s kojom biram poklon nekoj osobi baš za nju, smišljajući čime bih

je mogla obradovati. Nije umeo da se raduje tako običnim svakodnevnim

stvarima. Umeo je da uživa u pesmi, plesu, o, da, u druženjima gde je

bio kralj... ali, eto, plašio se rođendana.
No život je najbolji režiser, i sve nam pojasni kad dođe vreme i stavi

kockice na svoje mesto. Razboleo se, medicina mu je dala nekoliko

godina više, i za to vreme VEOMA se radovao svakom rođendanu

i poklonima, osećajući se živim i ne znajući da li će dočekati sledeći.
Sada više se slavi rođendane i ne boji ih se. U nekom svetu samo

za plesače verovatno pleše najlepši valcer...
Vreme tamo nema nikakvu vrednost...



Kako ga zvati?

Priče — Autor lastavica @ 06:22

Brak se raspao na samom početku, dvogodišnja devojčica je ostala s njom, 
tata se izgubio u vidu lastinog repa. Morala je raditi, pa je dete bilo više kod
bake i deke nego kod nje. Nije se nameravala ponovo udavati, razočarenja
joj je bilo dosta, ali se iznenada pojavio On, gospodin najvišeg ranga, koji 
se brzo zagledao u nju i osvojio je izuzetnom inteligencijom i manirima. 
Nakon nekog vremena vrlo originalno ju je zaprosio, pitajući je koje prezime
da joj napiše pri prijavi rada za neki kongres... Rekla je, dodaće svom 
prezimenu njegovo.
I dok su se liftom peli u njihov novi dom, devojčica, On i Ona, diskretno 
mu je dala do znanja da bi mogao reći kako da ga dete zove. A on se 
okrenuo petogodišnjoj devojčici i s puno poštovanja je zapitao:
„Mila, kako bi ti htela da me zoveš?
„Tata!“ odgovorila je malena, nasmešivši se. 
I bio je njen najbolji i jedini tata kojeg je poznavala.


(fotografija s neta)

Životna pijaca

Priče — Autor lastavica @ 05:43

 

S godinama je kao s pijacom. Kad ujutro izađeš u nabavku, ti si svež i odmoran, 
a na pijaci bogatstvo izbora, svega po volji, samo gledaj šta bi uzeo. A popodne, 
ti si umoran, a na pijaci samo ostaci, ono što drugi nisu izabrali. Ni ti nisi ono što 
si nekad bio. A kvalitet ponude na pijaci slab. Pa gledaj, odgovara li ti ili ne. Nešto
moraš jesti. Uzimaš i slabiji kvalitet. Vraćaš se kući nezadovoljan. Eh, kako je to
bilo u moje vreme, kažeš. Ni ti nisi kao u to tvoje vreme. Pijaca još manje…
Vreme prolazi. Ne pita nikoga za dozvolu. Menja ljude, menja okolinu. I na kraju
ostavi samo sećanja na sve što smo prošli, doživeli. Neke nežne otiske ili grube 
ožiljke u duši.
Mnogo čega bismo se rado oslobodili, zaboravili, prebrisali gumicom kao da 
nikada nije postojalo. Ne ide. Onda bar da iz toga izvučemo pouku, pa se setimo
ponekog dobrog dela priče. Nije sve bilo crno. 
A sa lepim uspomenama koje nisu dobile neograničen vek trajanja, nego ih je 
život prekinuo kad je on planirao, šta s njima? Rastegnuti ih na ostatak života 
kao podsetnik da smo živeli. Da ne zaboravimo nikada. 
A kao da bismo mogli zaboraviti?


«Prethodni   1 2 3 4

Powered by blog.rs