Stazama poštovanja
Nastavlja se hodočašće senima davno palih za Srbiju.
Polažemo venac na (Srpsko) Vojničko groblje u Bitoli. Ovde su
sahranjena 1724 vojnika koji su izginuli u borbama oko Crne reke
i Bitolja 1916. godine.
Pred nama se pojavio proplanak s potresnim prizorom: bez drveća
da baca hlad, sa tek posađenim čempresima, između bezimenih
gvozdenih krstova pobodenih u zemlju ofarbanih u boje jugoslovenske
zastave junacima umrlih od rana, od gladi za Srbiju... koji su
sada samo brojevi?
Položili smo venac i odćutali... zahvalnost i poštovanje
bar će od nas dobiti...
Ulazimo u Bač. Posle borbi na Kajmakčalanu, tu se nalazilo sedište
Vrhovne Komande u kome je boravio i regent Aleksandar.
Ulazimo u selo Dobroveni. Ovde je bila raspoređena Prva armija.
Tu se nalaze dve parcele sa grobljima (sa 69 i 434 sahranjena
vojnika) i sa po jednim centralnim spomenikom.
Penjemo se u selo Skočivir, mesto pored Crne reke, gde je bila
kasarna. Sahranjena su 654 srpska vojnika. Groblje se ne održava
i zaraslo je u korov. Spomenici-podsetnici, teški, od kamena, koje
su, po završetku Prvog svetskog rata, do Skočivira na taljigama
vukli očevi, braća, šuraci iz Srbije..., da ih u ovom dalekom selu
u koje će ko zna kada i da li uopšte ponovo kročiti, postave iznad
glava svojih najbližih.
Penjemo se naporno na kotu 10-50, najvažniju stratešku tačku,
gde se još vide rovovi.
Tu je stala linija Solunskog fronta. Neopravdano i predugo.
(Nastaviće se)
Dodaj komentar |
0 Trekbekovi